|
Opis bloga
Objavljeni postovi
2. Par mojih pjesama Linkovi
|
Ovo je napisala moja najbolja frendica Vedrana. Uglavnom sve se vrti oko događaja kad je mene Tonček pogodio s plastičnom pločicom u glavu. Evo pjesmice Ljubavna pločica Tvoje smeđe oči, blistaju u noći. Tvoji su obrazi nježni kao snješko snježni. Kad pogledam u tebe plastična pločica poleti u mene. ''Oprosti, oprosti'' dere se on od te dernjave zamalo se uruši kanjon. Mi idemo doma, a Stjepana od krvi počne hvatati koma. Mama me odveze na hitnu a doktorica mi kaže ''Nisi dobila ozljedu bitnu''. Kad sam doma došla u krevet sam pošla. Odmah sam zaspala i cijelu noć tog čovjeka sanjala. Ovo je tu i iz razloga jer mislim da joj se trebam ispričati za štošta. Ne znam od kud da počnem, ali ona će znati na što sve mislim. Vedrana, ako ovo ikad pročitaš znaj da mi je žao zbog svega. Malo sam čavrljala sa starijim ljudima i ispričali su mi jednu zanimljivu legendu iz Delnica. Uglavnom, Delnice su glavni grad Gorskog Kotara i nalaze se dosta blizu Risnjaku i rijeci Kupi. Evo kako glasi legenda: Legenda iz Delnica Na Petehovac može se doći na dva načina. Preko pruge pa po šumskom putu, ili preko puta do Polana. Prije ceste koja vodi prema Polanama, nalazi se most, koji djeli Polane i Grabanj. Na nekih trideset metara od mosta nalazi se spomenik palim borcima. Upravo u tih trideset metara već više puta ponovio se isti događaj. U vrijeme 2 svjedskog rata, Talijani su streljali Hrvatske vojnike, točno na mjestu gdje se nalazi, poslije njima u čast podignut, spomenik. Ustanovljeno je da su ustrijelili oko 20 ratnika. Većina tijela nikada nije pronađena. Legenda govori da se, ukoliko prolazite od spomenika do mosta možete čuti pale borce kako dozivaju upomoć. No, čim prođete ispod mosta zapomaganje prestane. Pozivi upomoć ćuti će se samo, ako nije velika skupina ljudi, već jedan do dva čovijeka. Najčudnije u svemu tome je to što povici dolaze iz šume, i ljudi koji su ih čuli, čuli su samo jednom u životu. Legenda živi većinom među ljudima između 60 i više godina, te onima koji su je doživjeli. Za razliku od većine, koji ne znaju za legendu, ona manjina se i po danu boji proći tim mjestom. Pomalo jezivo ako se mene pita 
>Čitajući knjigu Pali anđeo, spisateljice Laurin Kate, na pamet mi je pala ideja da napišem pjesmu o anđelu. Inspiracija je došla samo tako. Ispod je slika kako ja zamišljam svog anđela Pjesma anđelu Anđele siđi na rame moje, zašiti me jako te molim. Volim samo svoje, tuđe ne diram. Anđele, nebeski, dođi mi u srce Zaštiti me od mržnje Podari mi ljubav nježnu. Neka ne stane bilo moje . Molim te anđele, budi tu budi uz mene, budi ovdje, čuvaj me, brani me. Brani svoje. Anđele, ime tvoje još tajno je, ali braniš me ti. U ovom svijetu opakom, ti si iskra ljubavi. Sigurno imaš kožu nježnu poput svile, glas ti je divan kao šumovi mora. O anđele moj čuvaru, zagrli me krilima nebeskim. Podari mi snage, čuvaj me nježno. Zagrli me čvrsto, Da mogu napokon tvoj dodir osjetiti. Jedini anđele, nebeski glasu, moj um je tvoj. Tebi sam vjerna, tebe ja čekam, jer tvoje je ime najveća tajna. Imam misao jednu, anđele dragi. Jesi ili možda samnom za Zemlji? Ili si možda u visinama neba. Ime mi tvoje u mislima, lice mi tvoje pred očima, no ti si daleko...  Ovu pjesme sam napisala kad mi je bio dan u totalnoj banani. Ustvari, takvi dani su i najbolji za inspiraciju. Kad bolje razmislim lakše je napisati tri tužne nego jednu sretnu pjesmu. Pa valjda jer je i sam život tužan. No dobro, dosta mog pesimizma. Evo vam pjesme pa sami procijenite. E da, samo da napomenem, namjerno nema rime. CRNA RUPA Nema te, u snovima ni u mislima, tražim te posvuda ali nema te. Tako boli sve to. Ta praznina bez tebe. Crna rupa koja jede me. Nema me... nestajem. Gdje sli li samo? Jeli li s njome? jesi li sam? Dušu mi guta duboka tama. Tako boli sve to. Ta praznina bez tebe. Crna rupa koja jede me. Nema me... nestajem. Reci mi gdje si, da se bar na sekond smirim i bol si primirim bar na tren! Tako boli sve to. Ta praznina bez tebe. Crna rupa koja jede me. Nema me... nestajem. Ako imate komentar, slobodno napišite. Bok svima! Dobrodošli na moj blog. Ovog trena ne znam točno o čemu ću pisati no sve će se s vremenom posložiti. Uglavnom, ja sam Lucija, volim pisati pjesme i priče. Volim čitati i obožavam informatiku. Nemojte misliti da sam štreberica jer mi je škola nešto u što nebih išla da ne moram. Ustvari, tko je vidio trošiti vrijeme koje možemo provesti na pametniji način, učeći recimo matematiku. Baš će nam u životu trebati da izračunamo površinu prizme -.-. Uglavnom, to bi bilo to o meni. Čitajmo se :)) |